Mjesec hrvatske knjige (15.10. – 15.11.) i Dan Grada Kutine  bio je povod da Knjižnica i čitaonica Kutina raspiše natječaj Moja priča.

Na natječaju Tara Bibić, 7.a razred, osvojila je 2. mjesto svojim literarnim uratkom Ljudi nekada i sada. Mentorica je učiteljica Branka Hecer.

Ljudi nekada i sada

            Imam dvanaest godina i to za nekoga nije puno, ali meni je sasvim dovoljno. Iza mene je dosta toga što sam doživjela i što pamtim. Ne znam kako je bilo prije dvadeset ili trideset godina, ali sam primijetila da ljudi danas nisu kao  nekada, a ne mogu ni biti. Život je   znatno drukčiji, barem po pričanju odraslih.

       Danas svi trče samo za novcem i matrijalnim stvarima. Karijera je sve u životu, a sve drugo je manje bitno. Obitelj je ,naprimjer, nekim osobama potpuno nevažna i sve manje mladih se odlučuje na takve obveze. Imati djecu, nažalost, velika je briga i odgovornost koju mnogi ne žele prihvatiti. Nekada su kuće bile pune djece, smijeha i plača premda se dosta radilo i manje imalo. Djeca su imala svoje dužnosti, ali su bila sretna, puno su se družila   i igrala.

      Danas je djeci bitno kakav mobitel imaju, računalo ili kakvu marku odjeće nose. I to se smatra uspjehom. Možda to i je uspjeh za nekoga, ali za mene nije. Hvalimo se da  u virtualnom svijetu imamo na tisuće prijatelja, ali jesu li to prijatelji? Nekad si imao prijatelje koji su bili stvarni te s njima dijelio radosti i tuge.

      Danas su djeca sama sa svojim internetskim prijateljima, a roditelje vide samo pred spavanje, jer tehnologija, moderan život, želja za bogatstvom razorili su obitelj i druženje.

       Ljudi ostare ili obole i tek onda shvate da nisu ništa postigli osim što su se udaljili od obitelji,  prijatelja pa i samog sebe.

     Ja ću marljivo učiti i ostvariti karijeru onoliko koliko ja mislim da je dovoljno jer želim  imati obitelj kojoj ću posvetiti puno vremena.

      Mislim da je to jedino potrebno da budem sretna. Tako bi trebali i drugi pa bi nam život bio bez stresa i depresije s puno više radosti i zadovoljstva.

Učenici Nikola Krpić, Luka Lončar, Petar Podhraški i Antonio Kolobara iz 4.b razreda, sa svojom mentoricom Vesnom Košak, također su sudjelovali literarnim radovima u natječaju Moja priča u organizaciji Gradske knjižnice. 

Mjesec hrvatske knjige (15.10. – 15.11.) i Dan Grada Kutine  bio je povod da Knjižnica i čitaonica Kutina raspiše natječaj Moja priča.

Na natječaju Tara Bibić, 7.a razred, osvojila je 2. mjesto svojim literarnim uratkom Ljudi nekada i sada. Mentorica je učiteljica Branka Hecer.

Ljudi nekada i sada

            Imam dvanaest godina i to za nekoga nije puno, ali meni je sasvim dovoljno. Iza mene je dosta toga što sam doživjela i što pamtim. Ne znam kako je bilo prije dvadeset ili trideset godina, ali sam primijetila da ljudi danas nisu kao  nekada, a ne mogu ni biti. Život je   znatno drukčiji, barem po pričanju odraslih.

       Danas svi trče samo za novcem i matrijalnim stvarima. Karijera je sve u životu, a sve drugo je manje bitno. Obitelj je ,naprimjer, nekim osobama potpuno nevažna i sve manje mladih se odlučuje na takve obveze. Imati djecu, nažalost, velika je briga i odgovornost koju mnogi ne žele prihvatiti. Nekada su kuće bile pune djece, smijeha i plača premda se dosta radilo i manje imalo. Djeca su imala svoje dužnosti, ali su bila sretna, puno su se družila   i igrala.

      Danas je djeci bitno kakav mobitel imaju, računalo ili kakvu marku odjeće nose. I to se smatra uspjehom. Možda to i je uspjeh za nekoga, ali za mene nije. Hvalimo se da  u virtualnom svijetu imamo na tisuće prijatelja, ali jesu li to prijatelji? Nekad si imao prijatelje koji su bili stvarni te s njima dijelio radosti i tuge.

      Danas su djeca sama sa svojim internetskim prijateljima, a roditelje vide samo pred spavanje, jer tehnologija, moderan život, želja za bogatstvom razorili su obitelj i druženje.

       Ljudi ostare ili obole i tek onda shvate da nisu ništa postigli osim što su se udaljili od obitelji,  prijatelja pa i samog sebe.

     Ja ću marljivo učiti i ostvariti karijeru onoliko koliko ja mislim da je dovoljno jer želim  imati obitelj kojoj ću posvetiti puno vremena.

      Mislim da je to jedino potrebno da budem sretna. Tako bi trebali i drugi pa bi nam život bio bez stresa i depresije s puno više radosti i zadovoljstva.

Učenici Nikola Krpić, Luka Lončar, Petar Podhraški i Antonio Kolobara iz 4.b razreda, sa svojom mentoricom Vesnom Košak, također su sudjelovali literarnim radovima u natječaju Moja priča u organizaciji Gradske knjižnice. 

Mjesec hrvatske knjige (15.10. – 15.11.) i Dan Grada Kutine  bio je povod da Knjižnica i čitaonica Kutina raspiše natječaj Moja priča.

Na natječaju Tara Bibić, 7.a razred, osvojila je 2. mjesto svojim literarnim uratkom Ljudi nekada i sada. Mentorica je učiteljica Branka Hecer.

Ljudi nekada i sada

            Imam dvanaest godina i to za nekoga nije puno, ali meni je sasvim dovoljno. Iza mene je dosta toga što sam doživjela i što pamtim. Ne znam kako je bilo prije dvadeset ili trideset godina, ali sam primijetila da ljudi danas nisu kao  nekada, a ne mogu ni biti. Život je   znatno drukčiji, barem po pričanju odraslih.

       Danas svi trče samo za novcem i matrijalnim stvarima. Karijera je sve u životu, a sve drugo je manje bitno. Obitelj je ,naprimjer, nekim osobama potpuno nevažna i sve manje mladih se odlučuje na takve obveze. Imati djecu, nažalost, velika je briga i odgovornost koju mnogi ne žele prihvatiti. Nekada su kuće bile pune djece, smijeha i plača premda se dosta radilo i manje imalo. Djeca su imala svoje dužnosti, ali su bila sretna, puno su se družila   i igrala.

      Danas je djeci bitno kakav mobitel imaju, računalo ili kakvu marku odjeće nose. I to se smatra uspjehom. Možda to i je uspjeh za nekoga, ali za mene nije. Hvalimo se da  u virtualnom svijetu imamo na tisuće prijatelja, ali jesu li to prijatelji? Nekad si imao prijatelje koji su bili stvarni te s njima dijelio radosti i tuge.

      Danas su djeca sama sa svojim internetskim prijateljima, a roditelje vide samo pred spavanje, jer tehnologija, moderan život, želja za bogatstvom razorili su obitelj i druženje.

       Ljudi ostare ili obole i tek onda shvate da nisu ništa postigli osim što su se udaljili od obitelji,  prijatelja pa i samog sebe.

     Ja ću marljivo učiti i ostvariti karijeru onoliko koliko ja mislim da je dovoljno jer želim  imati obitelj kojoj ću posvetiti puno vremena.

      Mislim da je to jedino potrebno da budem sretna. Tako bi trebali i drugi pa bi nam život bio bez stresa i depresije s puno više radosti i zadovoljstva.

Učenici Nikola Krpić, Luka Lončar, Petar Podhraški i Antonio Kolobara iz 4.b razreda, sa svojom mentoricom Vesnom Košak, također su sudjelovali literarnim radovima u natječaju Moja priča u organizaciji Gradske knjižnice.